Militarizirati ili razoružati? Reforma policije za 21. vijek: Budućnost policije P1

Bilo da se radi o sve sofisticiranijim kriminalnim organizacijama, zaštiti od užasnih terorističkih napada ili jednostavno prekidu svađe između bračnog para, biti policajac težak je, stresan i opasan posao. Srećom, buduće tehnologije mogle bi učiniti posao sigurnijim i za policajca i za ljude koje hapse.

Zapravo, policijska profesija u cjelini prelazi na naglasak na prevenciji kriminala više nego na hvatanju i kažnjavanju kriminalaca. Nažalost, ova tranzicija će biti daleko postepenija nego što bi većina voljela zbog budućih svjetskih događaja i trendova u nastajanju. Nigdje ovaj sukob nije očigledniji nego u javnoj debati o tome da li policajci treba da se razoružaju ili militarizuju.

Baci svjetlo na policijsku brutalnost

Be it Trayvon Martin, Michael Brown i Eric Garner u SAD-u, Iguala 43 iz Meksika, ili čak Mohamed Bouazizi u Tunisu, progon i nasilje nad manjinama i siromašnima od strane policije nikada ranije nije dostiglo visinu javne svijesti koju danas vidimo. No, iako ova izloženost može ostaviti utisak da policija postaje sve oštrija u postupanju prema građanima, realnost je da sveprisutnost moderne tehnologije (posebno pametnih telefona) samo baca svjetlo na uobičajeni problem koji se ranije skrivao u sjeni. 

Ulazimo u potpuno novi svijet 'savjesnosti'. Dok policijske snage širom svijeta pojačavaju svoju tehnologiju nadzora kako bi nadgledale svaki metar javnog prostora, građani koriste svoje pametne telefone kako bi nadzirali policiju i kako se ponašaju na ulicama. Na primjer, organizacija koja sebe naziva Cop Watch trenutno patrolira gradskim ulicama širom SAD-a kako bi snimao policajce dok komuniciraju sa građanima i hapse. 

Uspon telesnih kamera

Zbog ove reakcije javnosti, lokalne, državne i savezne vlade ulažu više sredstava u reformu i povećanje svojih policijskih snaga iz potrebe da povrate povjerenje javnosti, održe mir i ograniče široke društvene nemire. Što se tiče povećanja, policajci širom razvijenog svijeta se opremaju kamerama koje se nose na tijelu.

Ovo su minijaturne kamere koje se nose na policajčevim grudima, ugrađene u njihove šešire ili čak ugrađene u njihove sunčane naočale (kao Google Glass). Oni su dizajnirani da snimaju interakciju policajca sa javnošću u svakom trenutku. Dok je još uvijek nov na tržištu, istraživačke studije su otkrile da nošenje ovih kamera za tijelo izaziva povišen nivo 'samosvijesti' koji ograničava i potencijalno sprječava neprihvatljivu upotrebu sile. 

U stvari, tokom dvanaestomjesečnog eksperimenta u Rialtu u Kaliforniji, gdje su policajci nosili kamere za tijelo, upotreba sile od strane policajaca pala je za 59 posto, a prijave protiv policajaca su smanjene za 87 posto u poređenju sa podacima iz prethodne godine.

Dugoročno, prednosti ove tehnologije će se pokazati, što će na kraju dovesti do njihovog globalnog usvajanja od strane policijskih uprava.

Iz perspektive prosječnog građanina, koristi će se postepeno otkrivati ​​u njihovoj interakciji s policijom. Na primjer, tjelesne kamere će s vremenom utjecati na policijske subkulture, preoblikujući norme protiv upotrebe sile ili nasilja. Štaviše, kako nedolično ponašanje više ne može proći neotkriveno, kultura šutnje, instinkt 'ne cinkari' između policajaca će početi da blijedi. Javnost će na kraju povratiti povjerenje u policiju, povjerenje koje su izgubili tokom uspona ere pametnih telefona. 

U međuvremenu, policija će također početi cijeniti ovu tehnologiju zbog načina na koji ih štiti od onih kojima služe. Na primjer:

• Svijest građana da policija nosi kamere također djeluje na ograničavanje količine uznemiravanja i nasilja koje usmjerava prema njima.
• Snimak se može koristiti na sudovima kao djelotvoran alat za tužilaštvo, slično postojećim video kamerama u policijskim automobilima.
• Snimci tjelesnih kamera mogu zaštititi policajca od konfliktnih ili montiranih video snimaka koje je snimio pristrasni građanin.
• Studija Rialto otkrila je da je svaki dolar potrošen na tehnologiju kamera za tijelo uštedio oko četiri dolara na javnim tužbama.

Međutim, uz sve svoje prednosti, ova tehnologija ima i dosta nedostataka. Kao prvo, mnoge milijarde dodatnih dolara poreskih obveznika će se uliti u pohranjivanje ogromne količine snimaka/podataka tjelesnih kamera koje se prikupljaju dnevno. Zatim dolaze troškovi održavanja ovih sistema za skladištenje. Zatim dolazi trošak licenciranja ovih kamera i softvera na kojem rade. Na kraju, javnost će platiti veliku premiju za poboljšani rad policije koji će ove kamere proizvesti.

U međuvremenu, postoji niz pravnih pitanja u vezi s kamerama za tijelo koje će zakonodavci morati riješiti. Na primjer:

• Ako dokaz snimka tjelesnih kamera postane norma u sudnicama, šta će se dogoditi u onim slučajevima kada policajac zaboravi da uključi kameru ili ona pokvari? Da li će optužbe protiv optuženog biti povučene po zaostatku? Šanse su da će u prvim danima kada su kamere za tijelo često biti uključene u pogodno vrijeme, a ne tokom incidenta hapšenja, čime će se zaštititi policija i potencijalno inkriminirani građani. Međutim, pritisak javnosti i tehnološke inovacije će na kraju uočiti trend ka kamerama koje su uvijek uključene i emituju video zapise od policajca čim obuče uniformu.
• Šta je sa zabrinutošću za građansku slobodu zbog povećanja broja snimaka kamera ne samo kriminalaca, već i građana koji poštuju zakon.
• Za prosječnog policajca, može li njegova povećana količina video snimaka smanjiti njihov prosječan raspon karijere ili napredovanje u karijeri, jer će njihovo stalno praćenje na poslu neizbježno dovesti do toga da njihovi nadređeni dokumentiraju stalne prekršaje na poslu (zamislite da vas vaš šef stalno hvata svaki put kada provjerite svoj Facebook dok ste u kancelariji)?
• Konačno, hoće li se manje vjerovatno javiti očevici ako znaju da će njihovi razgovori biti snimljeni?

Svi ovi nedostaci će na kraju biti riješeni napretkom u tehnologiji i rafiniranim politikama u vezi s korištenjem kamera na tijelu, ali ovisnost o samoj tehnologiji neće biti jedini način na koji reformiramo naše policijske službe.

Ponovo je naglašena taktika deeskalacije

Kako se tjelesna kamera i pritisak javnosti povećavaju na policajce, policijske službe i akademije počet će udvostručiti taktiku deeskalacije u osnovnoj obuci. Cilj je obučiti službenike kako bi stekli bolje razumijevanje psihologije, uz napredne tehnike pregovaranja kako bi se ograničile šanse za nasilne susrete na ulicama. Paradoksalno, dio ove obuke će uključivati ​​i vojnu obuku kako bi se policajci osjećali manje panično i sretni s oružjem tokom incidenata hapšenja koji mogu postati nasilni.

Ali pored ovih ulaganja u obuku, policijske uprave će takođe povećati ulaganja u odnose sa zajednicom. Izgradnjom odnosa među osobama koje utiču na zajednicu, stvaranjem duboke mreže doušnika, pa čak i učešćem ili finansiranjem događaja u zajednici, službenici će spriječiti više zločina nego i postepeno će ih se smatrati dobrodošlim članovima visokorizičnih zajednica, a ne vanjskim prijetnjama.

Popunjavanje praznine privatnim sigurnosnim snagama

Jedan od alata koje će lokalne i državne vlasti koristiti za poboljšanje javne sigurnosti je proširena upotreba privatne sigurnosti. Garancije za kauciju i lovci na glave redovno se koriste u brojnim zemljama da pomognu policiji u pronalaženju i hapšenju bjegunaca. A u SAD-u i Velikoj Britaniji građani mogu biti obučeni da postanu specijalni čuvari mira (SCOP); ovi pojedinci imaju nešto viši rang od zaštitara jer se sve više koriste za patroliranje korporativnim kampusima, četvrtima i muzejima po potrebi. Ovi SCOP-ovi će igrati sve važniju ulogu s obzirom na smanjenje budžeta s kojim će se neke policijske uprave suočiti u narednim godinama zbog trendova kao što su bijeg na selu (ljudi odlaze iz gradova u gradove) i automatizirana vozila (nema više prihoda od saobraćajnih karata).

Na donjem kraju totemskog stupa, upotreba zaštitara će nastaviti da raste, posebno u vremenima i regionima u kojima vlada ekonomski problem. Industrija sigurnosnih usluga je već porasla 3.1 posto u posljednjih pet godina (od 2011.), a rast će se vjerovatno nastaviti barem do 2030-ih. Ipak, jedna mana za ljudske zaštitare je da će sredinom 2020-ih biti velika instalacija naprednih sigurnosnih alarma i sistema daljinskog nadzora, da ne spominjemo Doctor Who, roboti koji liče na Dalek.

Trendovi koji rizikuju nasilnu budućnost

U našem Budućnost kriminala serije, raspravljamo o tome kako će se društvo sredinom stoljeća osloboditi krađe, teških droga i većine organiziranog kriminala. Međutim, u bliskoj budućnosti, naš svijet bi zapravo mogao vidjeti priliv nasilnog kriminala zbog niza razloga koji se međusobno ukrštaju. 

Kao prvo, kao što je navedeno u našem Budućnost rada serije, ulazimo u eru automatizacije u kojoj će roboti i umjetna inteligencija (AI) zauzimati otprilike polovinu današnjih (2016.) poslova. Dok će se razvijene zemlje prilagoditi hronično visokim stopama nezaposlenosti uvođenjem a osnovni prihod, manje nacije koje si ne mogu priuštiti mrežu socijalne sigurnosti ove vrste suočit će se s nizom društvenih sukoba, od protesta, preko sindikalnih štrajkova, do masovne pljačke, vojnih udara, radova.

Ovu stopu nezaposlenosti potaknutu automatizacijom samo će pogoršati rastuća svjetska populacija. Kao što je navedeno u našoj Budućnost ljudske populacije serije, očekuje se da će svjetska populacija porasti na devet milijardi do 2040. Ako automatizacija ukine potrebu za eksternalizacijom proizvodnih poslova, a da ne spominjemo da umanji niz tradicionalnih plavih i bijelih okovratnika, kako će se ova rastuća populacija izdržavati? Regije poput Afrike, Bliskog istoka i većine Azije će najviše osjetiti ovaj pritisak s obzirom da te regije predstavljaju najveći dio budućeg rasta svjetske populacije.

Zajedno, veliki broj nezaposlenih mladih ljudi (posebno muškaraca), koji nemaju mnogo posla i traže smisao svog života, postat će sklon utjecaju revolucionarnih ili vjerskih pokreta. Ovi pokreti mogu biti relativno benigni i pozitivni, poput Black Lives Matter, ili mogu biti krvavi i okrutni, poput ISIS-a. S obzirom na noviju istoriju, ovo drugo se čini vjerovatnijim. Nažalost, ako se niz terorističkih događaja bude često dešavao tokom dužeg perioda – što je najupečatljivije doživjelo širom Evrope tokom 2015. – tada ćemo vidjeti kako javnost zahtijeva da njihove policijske i obavještajne snage postanu oštrije u svom poslu.

Militarizacija naših policajaca

Policijske službe širom razvijenog svijeta militarizuju se. Ovo nije nužno novi trend; u posljednje dvije decenije, policijske uprave su dobile snižene ili besplatne viškove opreme od svojih nacionalnih vojnih snaga. Ali to nije uvijek bio slučaj. U SAD-u, na primjer, Zakon o Posse Comitatusu osiguravao je da američka vojska bude odvojena od domaće policije, akt koji se primjenjivao između 1878. i 1981. Ipak, otkako je Reaganova administracija donijela stroge zakone o kriminalu, rat na droge, terorizma, a sada i rata protiv ilegalnih imigranata, uzastopne administracije su potpuno istrošile ovaj čin.

To je neka vrsta misije, u kojoj policija polako počinje usvajati vojnu opremu, vojna vozila i vojnu obuku, posebno policijske SWAT timove. Iz perspektive građanskih sloboda, ovaj razvoj događaja se smatra duboko zabrinjavajućim korakom ka policijskoj državi. U međuvremenu, iz perspektive policijskih uprava, dobijaju besplatnu opremu u periodu pooštravanja budžeta; suočavaju se sa sve sofisticiranijim kriminalnim organizacijama; a od njih se očekuje da štite javnost od nepredvidivih stranih i domaćih terorista s namjerom da koriste oružje i eksploziv velike snage.

Ovaj trend je proširenje vojno-industrijskog kompleksa ili čak uspostavljanje policijsko-industrijskog kompleksa. To je sistem koji će se vjerovatno postepeno širiti, ali brže u gradovima sa visokim stepenom kriminala (npr. Čikago) i u regionima koji su na meti terorista (tj. Evropa). Nažalost, u eri u kojoj male grupe i pojedinci mogu dobiti pristup i motivirani su da koriste oružje i eksploziv velike snage kako bi nanijeli masovne civilne žrtve, malo je vjerovatno da će javnost djelovati protiv ovog trenda s pritiskom potrebnim da se on preokrene. .

Zbog toga ćemo, s jedne strane, vidjeti kako naše policijske snage implementiraju nove tehnologije i taktike kako bi ponovo naglasile svoju ulogu zaštitnika mira, dok će s druge strane, elementi unutar njihovih odjela nastaviti da se militarizuju u nastojanju da zaštititi od sutrašnjih ekstremističkih prijetnji.

Naravno, priča o budućnosti policije se tu ne završava. U stvari, policijsko-industrijski kompleks se proteže daleko izvan upotrebe vojne opreme. U sljedećem poglavlju ove serije, istražit ćemo rastuće stanje nadzora koje policijske i sigurnosne agencije razvijaju kako bi nas sve zaštitile i nadgledale.

Budućnost policijske serije

Automatizirana policija u državi nadzora: Budućnost policije P2

AI policija razbija sajber podzemlje: Budućnost policije P3

Predviđanje zločina prije nego što se dogode: Budućnost policije P4