Quantumrun

KREDIT ZA SLIKE: Quantumrun

Afrika, braneći sjećanje: klimatski ratovi iz Drugog svjetskog rata, str. 10

David Tal, izdavač, futurist
@DavidTalPiše
LinkedIn

Sri, 09 / 16 / 2020 - 06: 12

2046. - Kenija, Nacionalni rezervat Jugozapadni Mau

Srebrnoleba stajala je iznad lišća džungle i susrela moj pogled hladnim, prijetećim pogledom. Imao je obitelj koju je trebao zaštititi; nedaleko iza njega igralo se novorođenče. Imao je pravo što se bojao ljudi koji su mu prišli preblizu. Moji kolege čuvari parka i ja zvali smo ga Kodhari. Pratili smo njegovu obitelj planinskih gorila četiri mjeseca. Gledali smo ih iza srušenog stabla stotinjak metara dalje.

Vodio sam patrole u džungli koje su štitile životinje unutar nacionalnog rezervata Southwestern Mau, za Kenijsku službu za divlje životinje. To je moja strast otkad sam bio dječak. Moj otac je bio čuvar parka, a moj djed je bio vodič za Britance prije njega. Upoznao sam svoju ženu, Himayu, radeći za ovaj park. Ona je bila turistički vodič, a ja sam bila jedna od atrakcija koje je pokazivala strancima koji su dolazili u posjet. Imali smo jednostavan dom. Vodili smo jednostavan život. Upravo su taj park i životinje koje u njemu žive učinile naše živote uistinu čarobnima. Nosorozi i nilski konji, pavijani i gorile, lavovi i hijene, flamingosi i bivoli, naša je zemlja bila bogata blagom, a mi smo ga svakodnevno dijelili s našom djecom.

Ali ovaj san neće potrajati. Kad je počela kriza s hranom, Wildlife Service bila je jedna od prvih službi koju je hitna vlada prestala financirati nakon što je Nairobi pao u ruke pobunjenika i militanata. Služba je tri mjeseca pokušavala dobiti sredstva od inozemnih donatora, ali nije dolazilo dovoljno da bismo opstali. Ubrzo je većina časnika i redara napustila službu i pridružila se vojsci. Samo je naš obavještajni ured i manje od stotinu rendžera ostali patrolirati u četrdeset kenijskih nacionalnih parkova i rezervata za divlje životinje. Ja sam bio jedan od njih.

Nije to bio izbor, koliko je to bila moja dužnost. Tko bi drugi zaštitio životinje? Njihov broj već je padao zbog velike suše i kako je sve više žetve propadalo, ljudi su se okrenuli životinjama kako bi se prehranili. U samo nekoliko mjeseci lovokradice u potrazi za jeftinim mesom jeli su baštinu koju je moja obitelj štitila generacijama.

Preostali rendžeri odlučili su usmjeriti naše napore zaštite na one vrste koje su bile u najvećem riziku od izumiranja i za koje smo smatrali da su srž kulture naše nacije: slonovi, lavovi, gnuovi, zebre, žirafe i gorile. Naša je zemlja trebala preživjeti krizu s hranom, a to su učinila i prekrasna, osebujna stvorenja koja su je uspjela udomiti. Zavjetovali smo se da ćemo ga štititi.

Bilo je kasno poslijepodne i moji ljudi i ja sjedili smo pod krošnjama drveća u džungli, jedući zmijsko meso koje smo ranije ulovili. Za nekoliko dana naša bi nas patrolna ruta odvela natrag u otvorene ravnice, pa smo uživali u hladovini dok smo je imali. Sa mnom su sjedili Zawadi, Ayo i Hali. Bili su posljednji od sedam rendžera koji su dobrovoljno služili pod mojim zapovjedništvom devet mjeseci ranije, od našeg zavjeta. Ostali su ubijeni tijekom okršaja s krivolovcima.

"Abasi, uzeo sam nešto", rekao je Ayo, vadeći svoj tablet iz ruksaka. “Četvrta lovačka skupina ušla je u park, pet kilometara istočno odavde, blizu ravnice. Izgledaju kao da ciljaju zebre iz stada Azizi."

"Koliko muškaraca?" Pitao sam.

Naš tim je prikvačio oznake za praćenje životinja u svakom glavnom stadu svake ugrožene vrste u parku. U međuvremenu, naši skriveni lidar senzori otkrili su svakog lovca koji je ušao u zaštićenu zonu parka. Općenito smo dopuštali lovcima u skupinama od četiri ili manje ljudi da love, jer su to često bili samo lokalni ljudi koji su tražili sitnu divljač kako bi prehranili svoje obitelji. Veće skupine uvijek su bile krivolovne ekspedicije koje su plaćale kriminalne mreže za lov na velike količine divljeg mesa za crno tržište.

“Trideset i sedam muškaraca. Svi naoružani. Dva noseća RPG-a.”

Zawadi se nasmijao. "To je velika vatrena moć za lov na nekoliko zebri."

"Imamo reputaciju", rekao sam, puneći novi metak u svoju snajpersku pušku.

Hali se naslonio na stablo iza njega s poraženim pogledom. “Ovo je trebao biti lak dan. Sada ću do zalaska sunca biti na dužnosti kopanja grobova.”

“Dosta je bilo te priče.” Ustala sam na noge. “Svi znamo za što smo se prijavili. Ajo, imamo li skladište oružja u blizini tog područja?"

Ayo je prevlačio i tapkao po karti na svom tabletu. “Da, gospodine, iz okršaja kod Fanaka prije tri mjeseca. Čini se da ćemo imati nekoliko vlastitih RPG-ova.”

***

Držao sam noge. Ayo je držao ruke. Nježno smo spustili Zawadijevo tijelo u svježe iskopani grob. Hali je počela lopatiti zemlju.

Bilo je tri ujutro kad je Ayo završio molitve. Dan je bio dug, a bitka naporna. Bili smo izranjavani, iscrpljeni i duboko poniženi žrtvom koju je Zawadi podnio da spasi živote Halija i mene tijekom jednog od naših planiranih snajperskih pokreta. Jedina pozitivna strana naše pobjede bila je riznica svježih zaliha pokupljenih od lovokradica, uključujući dovoljno oružja za tri nova spremišta oružja i zapakirane hrane za mjesec dana.

Koristeći ono što je ostalo od solarne baterije njegovog tableta, Hali nas je poveo na dvosatno putovanje kroz gusto grmlje natrag u naš kamp u džungli. Krošnja je na nekim dijelovima bila toliko gusta da su moji viziri za noćno gledanje jedva mogli ocrtati moje ruke koje su mi štitile lice. S vremenom smo se orijentirali uz isušeno korito rijeke koje je vodilo natrag u kamp.

“Abasi, mogu li te nešto pitati?” rekao je Ayo, ubrzavajući hodajući uz mene. Kimnuo sam. “Tri čovjeka na kraju. Zašto ste ih upucali?”

"Znate zašto."

“Oni su bili samo nosači mesa. Nisu bili borci kao ostali. Bacili su oružje. Pucao si im u leđa.”

***

Stražnje gume mog džipa ispalile su ogroman oblak prašine i šljunka dok sam jurio istočno uz rub ceste C56, izbjegavajući promet. Bilo mi je mučno iznutra. Još uvijek sam mogao čuti Himayin glas preko telefona. 'Oni dolaze. Abasi, dolaze!' šapnula je između suza. Čuo sam pucnjavu u pozadini. Rekao sam joj da odvede naše dvoje djece u podrum i da se zaključaju u ormar ispod stepenica.

Pokušao sam nazvati lokalnu i pokrajinsku policiju, ali linije su bile zauzete. Pokušao sam kod susjeda, ali nitko se nije javio. Okrenuo sam brojčanik na radiju u autu, ali sve su postaje bile mrtve. Nakon što sam ga spojio na internetski radio svog telefona, ranojutarnje vijesti su stigle: Nairobi je pao u ruke pobunjenika.

Izgrednici su pljačkali vladine zgrade i zemlja je bila u kaosu. Otkako je procurilo da su vladini dužnosnici uzeli mito od preko milijardu dolara za izvoz hrane u zemlje Bliskog istoka, znao sam da je samo pitanje vremena kada će se dogoditi nešto užasno. U Keniji je bilo previše gladnih da bi zaboravili takav skandal.

Nakon što sam prošao olupinu automobila, cesta prema istoku je raščišćena, pa sam mogao voziti cestom. U međuvremenu, deseci automobila koji su išli prema zapadu bili su puni kofera i kućnog namještaja. Ubrzo sam saznao zašto. Očistio sam posljednje brdo kako bih pronašao svoj grad, Njoro, i stupove dima koji se izdižu iz njega.

Ulice su bile pune rupa od metaka, au daljini se još uvijek čula pucnjava. Kuće i trgovine stajale su u pepelu. Tijela, susjedi, ljudi s kojima sam jednom pio čaj, ležali su na ulicama, beživotni. Prošlo je nekoliko automobila, ali svi su jurili na sjever prema gradu Nakuru.

Stigao sam do svoje kuće samo da bih zatekao razvaljena vrata. S puškom u ruci ušao sam, pažljivo osluškujući uljeze. Namještaj u dnevnoj sobi i blagovaonici bio je izvrnut, a nedostajalo je i ono malo dragocjenosti koje smo imali. Podrumska su vrata bila razbijena i labavo visjela sa šarki. Krvavi trag otisaka ruku vodio je od stepenica do kuhinje. Oprezno sam slijedio trag, prstom stežući okidač puške.

Našao sam svoju obitelj kako leži na kuhinjskom otoku. Na hladnjaku su krvlju ispisane riječi: 'Zabranjujete nam da jedemo meso divljih životinja. Umjesto toga pojedemo tvoju obitelj.'

***

Prošla su dva mjeseca otkako su Ayo i Hali poginuli u okršaju. Spasili smo cijelo krdo gnuova od grupe krivolova od preko osamdeset ljudi. Nismo ih mogli sve pobiti, ali smo ubili dovoljno da ostale prestrašimo. Bio sam sam i znao sam da će moje vrijeme uskoro doći, ako ne zbog krivolovaca, onda zbog same džungle.

Provodio sam dane hodajući svojom patrolnom rutom kroz džunglu i ravnice rezervata, promatrajući stada kako žive svojim mirnim životom. Uzeo sam što sam trebao iz skrivenih zaliha svog tima. Pratio sam lokalne lovce kako bih bio siguran da ubijaju samo ono što im je potrebno, a svojom sam snajperskom puškom prestrašio što sam više mogao krivolova.

Kako je zima padala diljem zemlje, skupine krivolovaca su postajale sve brojnije i napadale su sve češće. Nekoliko tjedana lovokradice su napadale dva ili više krajeva parka, prisiljavajući me da biram koja ću stada zaštititi od ostalih. Ti su dani bili najteži. Životinje su bile moja obitelj i ti divljaci su me prisilili da odlučujem koga ću spasiti, a koga pustiti da umre.

Napokon je došao dan kada nije bilo izbora. Moj je tablet zabilježio četiri skupine krivolova koji su odjednom ušli na moj teritorij. Jedna grupa, ukupno šesnaest ljudi, probijala se kroz džunglu. Išli su prema Kodharijevoj obitelji.

***

Pastor i moj prijatelj, Duma, iz Nakurua, došli su čim su čuli. Pomogli su mi umotati obitelj u plahte. Tada su mi pomogli iskopati njihove grobove na seoskom groblju. Sa svakom lopatom zemlje koju sam iskopao, osjećao sam kako se praznim iznutra.

Ne mogu se sjetiti riječi župnikove molitve. U to sam vrijeme mogao samo zuriti u svježe humke zemlje koji su prekrivali moju obitelj, imena Himaya, Issa i Mosi, ispisana na drvenim križevima i urezana u moje srce.

“Žao mi je, prijatelju”, rekao je Duma, stavljajući ruku na moje rame. “Policija će doći. Oni će vam dati vašu pravdu. Obećajem ti."

Odmahnula sam glavom. “Pravda neće doći od njih. Ali ja ću ga imati.”

Župnik je obilazio grobove i stao ispred mene. “Sine moj, iskreno mi je žao zbog tvog gubitka. Vidjet ćeš ih opet na nebu. Bog će sada paziti na njih.”

“Treba ti vremena da ozdraviš, Abasi. Vrati se s nama u Nakuru,” rekao je Duma. “Dođi ostani sa mnom. Moja žena i ja ćemo paziti na tebe.”

“Ne, žao mi je, Duma. Oni ljudi koji su ovo učinili, rekli su da žele meso divljači. Čekat ću ih kad krenu u lov na njega.”

"Abasi", umolio ga je pastor, "osveta ne može biti sve za što živiš."

“To je sve što mi je ostalo.”

“Ne, sine moj. Još uvijek imate njihovo sjećanje, sada i uvijek. Zapitajte se kako želite živjeti da to poštujete.”

***

Misija je obavljena. Krivolovci su nestali. Ležao sam na tlu pokušavajući usporiti istjecanje krvi iz želuca. Nisam bila tužna. Nisam se bojao. Uskoro ću opet vidjeti svoju obitelj.

Čuo sam korake ispred sebe. Srce mi je lupalo. Mislio sam da sam ih sve ustrijelio. Napipao sam svoju pušku dok se grmlje ispred mene komešalo. Zatim se pojavio on.

Kodhari je na trenutak stajao, zarežao, a zatim jurnuo prema meni. Odložio sam pušku, zatvorio oči i pripremio se.

Kad sam otvorio oči, vidio sam Kodharija kako se uzdiže iznad mog bespomoćnog tijela i zuri u mene. Njegove razrogačene oči govorile su jezikom koji sam mogao razumjeti. Rekao mi je sve u tom trenutku. Progunđao je, zakoračio s moje desne strane i sjeo. Pružio mi je ruku i uzeo ju je. Kodhari je sjedio sa mnom do kraja.

*******